Dolenjska – finalist Europske destinacije izvrsnosti 2019.

0
Dolenjska

Pčelarstvo i lončarstvo Andreja Stankovič

Dolenjska je čekala s još dvije lokacije pa smo se pozdravili s Matejom i dvorcem i krenuli prema našem sljedećem odredištu. U Novom Mestu dočekala nas je simpatična pčelarka Andreja Stankovič – pripadnica pete generacije pčelara u svojoj obitelji. Za sebe kaže da joj pčelarstvo nije hobi niti zanimanje nego dijagnoza. Pčelari već 30 godina i ima 30 pčelinjih zajednica o kojima brine a od toga 10 ih je smješteno na balkonu njene kuće.

Foto:Rene Karaman

Velika kreativka, uz pčelarenje bavi se i lončarstvom kako bi od zaborava otela tradicionalne posude za pečenje, zdjelice i ostale predmete koji mogu i danas služiti u kućanstvu za pripremu hrane. Na zdjelicama ima svoj, unikatni motiv kojim ih oslikava te je za svoje kako medne tako i lončarske proizvode osvojila mnoge nagrade a najponosnija je na nagrađene posude za med u obliku medvjeda i pčele.

Nakon što smo se pobliže upoznali s njom i njenim proizvodima, zajedno smo krenuli prema livadi udaljenoj 15-ak kilometara od njene kuće. Parkirali smo na livadi kraj stare drvene kuće koja je nekada bila mlin i šumom krenuli šuškavim koracima do njenog pčelinjaka. Pčelinjak ima certifikat izvrsnosti a u njemu, Andrejina kćer radi medne masaže uz aromaterapiju.

dolenjska
Foto: Rene Karaman

U pčelinjaku je moguće napraviti i inhalaciju aerosolom direktno iz košnica tzv. apiterapiju, vidjeti pčele i njihovo kretanje u košnici kroz stakleni prozor. Andreja posjetiteljima nudi i mogućnost održavanja medenog piknika gdje se može kušati med, medica i medenjaci za koje je dobila zlatnu medalju. Kako bi educirala djecu od malih nogu , ima prijenosnu košnicu s kojom obilazi škole i poučava djecu zanimljivom životu pčela. Naš boravak u magičnom svijetu pčela bližio se kraju i krenuli smo prema našem zadnjem odredištu.

Oštarija Herbelier

Stigavši u srce Dolenjskih toplica, pronašli smo Oštariju Herbelier, carsku državu vrhunskih zalogaja kreativne kuhinje.

Dolenjaska
Foto: Rene Karaman

Na ulazu u Oštariju svojom zaraznom, prštavom energijom, osmijehom i srdačnim stiskom ruke dobrodošlicu nam je poželio vlasnik, chef Roberto Gregorčič i naš boravak u Oštariji zaista učinio posebnim.U dvorištu nam je natočio pjenušac vinarije Frelih i ponudio nas autohtonim proizvodima: špehovka, grah salata s bučinim uljem, kisela repa na salatu i skuta koju je prelio hladno prešanim repičinim uljem. Sve namirnice koje koristi u svojoj kuhinji nabavlja lokalno i time potpomaže razvoju proizvodnje i poljoprivrede. Kroz razgovor smo saznali da je 10 godina bio chef u restoranu dvorca Grad Otočec ali da je osjetio da je došlo vrijeme da krene dalje te je tako preuzeo Oštariju.
Nakon upoznavanja s poviješću Oštarije i božanstvenog predjela ”s nogu”, smjestili smo se za stol uživajući u ambijentu uređenom kao iz doba naših baka – zidovi oličeni teksturiranim valjkom s uzorkom djetinjstva, crno -bijele fotografije i retro svjetiljke daju posebnu toplinu prostoru.

Ubrzo, na stol je stigao svitak od jabuke punjen prosom i preliven medom s grožđicama. Jabuka al dente, proso kremast, prožet okusom ugodno slatkih grožđica i meda – taman da se u želucu razvije potreba za daljnjim popunjavanjem. Upravo tim putem smo i krenuli uz Frelihov zeleni silvanac, berba 2018.Nakon predjela ekspresno nam je poslužen hladno dimljeni som na pireu od buče s hrenom i sezamom. Da nisam znala da je u pitanju riba pomislila bih da jedem debelo narezan pršut. Fenomenalan, blago dimljeni okus koji hren još više naglašava a pire od buče umiruje njegovu ljutinu dok prženi sezam zaokružuje sve u fantastičnu cjelinu. Zalili smo ga Sivim pinotom iz 2017. godine.
Dok smo slagali dojmove prethodnog jela, na stol je stigla govedina u umaku sa žličnjakom od heljde na fermentiranoj cikli s prokulicom i orasima.

Pravo malo umjetničko djelo, ugodno oku a i nepcu. Govedina je bila savršene teksture, u unutrašnjosti nježno roza boje i lagano smeđeg ruba. Mekana i podatna, prelivena umakom bila je zalogaj za poželjeti a u kombinaciji s heljdom, uz pratnju Frelihovog crnog pinota iz 2017. klizila je do naših, sada već punih želuca, kao rosa po listu vinove loze. Na gotovo svim tanjurima dobili smo kres koji svojim pikantnim okusom,  podsjećajući na hren, dodao neobičnu, novu notu svakom jelu.

Za desert, Roberto nam je pripremio parfe od kiselog mlijeka sa želeom od šmarnice ili po naški – tuduma u pjenastom umaku od bijele čokolade s kardamomom kojeg je bilo tek toliko da se osjeti njegova prisutnost. Šmarnica ili tudum starinska je sorta grožđa čije vino je bilo zabranjeno zbog velike količine metilnog alkohola te su mnogi nasadi uništeni, no ponovo se vraća u upotrebu te se od nje u novije vrijeme rade i pjenušci.

S našim domaćinom prošetali smo kroz hostel u kojem su svi ukrasni elementi od drveta izrađeni ručno te ovisno o veličini, vise sa zida ili su napravljeni kao spremnik za odvajanje otpada iznad kojeg su naljepnice s kojih Brbuč, mitološko biće koje prema legendi obitava u rijeci Sušici, upućuje kako razvrstavati otpad i opominje na gašenje svjetla i štednju vode. Sobe su ugodne i prostrane a Oštarija Herbelier posjeduje certifikat Travelife i Slovenia green destination.

Chef Roberto ušećerena je višnja na šlagu vikend deserta koji nam je, u sklopu projekta EDEN, ponudila Slovenija. Njegov prijateljski i neposredan pristup gostu nešto je što bi svaki ugostitelj trebao imati upisano u svoj DNK. Roberto, čekamo radionice! Dolenjska je aduta čuvala za kraj.