Samostan Olimje i čokoladarnica
Kada su me konačno uspjeli odvojiti od magičnog svijeta bajki i mašte krenuli smo do Samostana Olimje, smještenog u nekadašnjem dvorcu, koji je bio u vlasništvu grofova Attemsa, a danas pripada općini Podčetrtek. Olimje je nekoliko puta osvojilo titulu najljepšeg Europskog sela, a samostanom upravljaju franjevci konventualci. Pored dvorca stoji veličanstvena crkva Uznesenja Marijina, jedna od najljepših baroknih građevina u Sloveniji.
Kraj ulaza u crkveno dvorište nalazi se samostanska ljekarna, treća najstarija ljekarna u Europi, ostavština pavlinskih redovnika koji su 120 godina živjeli u samostanu Olim ( 1203 – 1783 ). Već u hodniku širi se opojan miris ljekovitog bilja koje miješaju u razne čajeve pripravljene od preko 150 primjeraka ljekovitog bilja koje uzgajaju u vlastitom botaničkom vrtu. Kraj svake biljke u vrtu stoji natpis na slovenskom i latinskom jeziku, njena uporaba i protiv kojih bolesti se koristi.Prošavši kroz hodnik u dvorište bili smo pozvani u suteren samostana na čašicu ”Patrovih kapljica”, gorkast pripravak više od 25 vrsta trava koje se beru na zagorskim bregima a odlične su za želudac i probavu. Mene su podsjetile na Švedsku grenčicu, možda za nijansu slabije gorčine, ali učinak isti.
Cijeli prostor samostana Olimje odiše mirom i harmonijom a laganom šetnjom dolazi se do nekadašnje škole koja je pretvorena u čokoladarnicu. Zamaman miris čokolade koji vas zagrli kada uđete u prodajni prostor još satima bude oko vas. Vrijedni svisci za sve nas proizvode : praline, čokoladne pločice, voće preliveno čokoladom, dražeje, žele bombone, čokoladne figure, čokoladne tartufe i griotte. Svaki proizvod obrađuje se četiri puta , najprije kada se ulijeva u kalupe, drugi kada se čokolada stvrdne i treba staviti punilo, treći puta kada se pralina zatvara i četvrti kada se ukrašava.
Zanimljivost čokoladarnice Olimje je da je proizvodnja na katu, a na kat je, bez lifta, uz pomoć vatrogasaca podignut stroj za proizvodnju težak 1500 kg. Po priči našeg domaćina bio je to pothvat i pol!
Jelenov greben
Nakon miomirisa čokolade od kojih sam morala pobjeći, krenuli smo put Jelenovog grebena, koji se nalazi 4,5 km od Termi Olimia i vrlo blizu samostana, čija glavna posebnost je 100 grla jelena , košuta i muflona koji se slobodno šeću te primaju goste koji ih žele nahraniti kukuruzom i pogledati iz blizine. Naravno da sam jedva dočekala spustiti se među te plahe životinje i uslikati Njegovo Veličanstvo kako bezbrižno spava na travi dva metra od mene , dok njegove žene lagano krstare livadom, pasu i hrane se kukuruzom iz ruku putnika namjernika.
Djeca u ovoj aktivnosti najviše uživaju veseleći se tim hladnim, mokrim njuškama koje ubiru kukuruz iz njihovih ruku. I sama sam uspjela osjetiti veselje tog čina ali ne zadugo jer čim je kukuruza nestalo, ona je frknula i uputila se k sljedećoj ispruženoj ruci punoj zlatnog zrnja. Kolikogod ta ljubav bila uvjetovana i kratkog vijeka bila je neposredna i lijepa jer nije imala straha i odavala je svu ljepotu divljine pripitomljene u trenutku. Sigurna sam da ću se i na ovu lokaciju sigurno vratiti u pratnji moje male ljubavi kako bih mu pokazala te bajkovite proplanke.
Restoran Amon
Naši domaćini su za nas odabrali prelijepe lokacije na svježem zraku, dobro nas umorili hodanjem i za kraj subotnjeg obilaska odveli nas na ručak u Restoran Amon kako bi nam pokazali dio fenomenalne gastronomske ponude. Praznih baterija kao i naši mobiteli, u opuštajućem rustikalnom interijeru, dočekali smo predjelo koje je bilo toliko lijepo prezentirano da je bilo pravo iskušenje odakle krenuti. Na listu bršljana smo dobili servirane dvije vrste pačje paštete i maslac u koji su bili umiješani orasi , vinoladu od šljiva i konopljinu pogaču.
S obzirom na to da sam fan ljutog , pačja pašteta s ljutom paprikom sjela mi je od prve, a u meniju piše da je ”već 30 godina takva i nikakva drugačija”. Prefina i u kombinaciji s konopljinom pogačom jednostavno divno predjelo. Nakon pačje paštete slijedila je juha od korabe i korjenastog povrća ( po boji bih rekla da je bilo mrkve ) s dimljenim uljem brusnice. Vruća i začinjena taman koliko treba, ne preintenzivnog okusa korabe, sve nas je vratila u život.
U ponudi restorana za mesni meni koji smo svi naručili bilo je crno i bijelo vino Amon Raa iz njihove vlastite proizvodnje. Pila sam bijelo vino, svježi , skladan i ugodan Sauvignon koji je uspješno popratio pečena pačja prsa u reduciranom umaku s đumbirom i medom uz njoke od kestena i muškatne buče prelivene umakom od vlasca s kokicama od prosa. Njoki od kestena i muškatne buče su zaista ugodno iznenadili moje nepce kompaktnošću i okusom, a umak na pečenim pačjim prsima bio je naprosto božanstven. Svaki tanjur na kojem je servirano jelo je ručno oslikani unikat. Taman su me hlače počele lagano žuljati u predjelu struka a na stol je brzopotezno stigao mariniran, lagano dimljeni svinjski file autohtone kriškopoljske svinje u umaku od gljiva lisički s pireom pečene kruške i mrkvinim čipsom. Tu bi svoju ulogu maestralno odigrala Frankovka koja je bila na stolu, ali nekako mi se nije pila, pa sam ostala na provjerenom laganom okusu Sauvignona. File je bio mekan, slan i dimljen dovoljno da se dim osjeti i da ne pokvari okus mesa, umak od gljiva davao mu je potrebnu sočnost i u kombinaciji s pireom od pečene kruške bio je jednostavno neodoljiv. Konobari gotovo nevidljivi, brzi i nenametljivi u trenu su nam donijeli desert – čokoladni mousse sa sladoledom od izabele , zobenim hrskavcima i šipkom.
Nakon obilatog ručka zaputili smo se u Terme Olimia gdje su nas u sobama hotela Sotelia čekale naše stvari. Nakon kratkog osvježenja pohitali smo prema bazenu i saunama ne bismo li potrošili barem dio kalorija unesen tog popodneva. Boravak u vodi puno mi znači i premda umorna od jurcanja naokolo otišla sam uživati u podvodnoj masaži i plivanju. Nakon večere, kratko smo se družili u baru hotela uz zvuke klavira, prebirući po doživljajima toga dana i vrlo brzo odlučili da je dan završio jer ujutro moramo biti odmorni za nove pustolovine.
Nastavlja se…
