Potres nas je prodrmao. Koliko smo spremni učiti?
Često sam, šetajući Zagrebom, znala zaviriti u haustore i oštećene fasade iz kojih su provirivale cigle cereći se krezubim fugama ispod kojih je na pločniku redovito bilo pijeska. U mojim mislima puno je puta odzvanjalo pitanje zbog kojeg razloga se te fasade i zgrade ne održavaju, a toliko smo ponosni na našu povijest i na Zagreb u koji su u zadnje vrijeme počele pristizati rijeke turista diveći se svemu što imamo za ponuditi. U nekoliko navrata, prisjećajući se svega pročitanog o položaju Zagreba na seizmički aktivnom tlu i onog što sam naučila o konstrukcijama zgrada, znala bi mi se potkrasti misao o potresu i razmjeru štete koji bi mogao učiniti. Scenarij u mojim mislima bio je još gori od ovoga koji se dogodio i trudila sam se što prije zaboraviti taj prizor. Godine su prolazile, a Zagreb je postajao sve stariji i umorniji. Sve do tog kobnog 22.ožujka kada je silinom zatreslo i još snene, izbacilo nas iz toplih postelja. I onda ponovo.
Je li potres stigao u pravo vrijeme da se konačno obračunamo s krajnjom zapuštenosti grada?
U našoj zemlji nepisano je pravilo da se upozorenja struke gotovo nikad ne slušaju. Odmahne se rukom i nastavi uobičajenom putanjom nezainteresiranosti i provođenja samovolje.
I onda našu uobičajenu hrvatsku uljuljkanost uz primjese bahatosti, dobrano prodrma, od struke, dugo najavljivani potres i otkrije duboki mulj nespremnosti za ovakvu situaciju. Prozivke tko je kriv za kolektivnu nebrigu, letargiju i neulaganje u imovinu u ovom momentu stižu prekasno iako na njih ne treba zaboraviti. Tražiti odgovornu osobu, sada nema svrhe jer postoji jako valjan razlog, u ovom trenu najvažniji – gotovo je, srušilo se i naš Zagreb treba obnoviti i svu energiju fokusirati u to jer obnova će trajati dugo, jako dugo.
Multidisciplinarni pristup, usklađenost rada svih struka koje su u ovom slučaju relevantne kao i volja da se cijeli projekt obnove i izgradnje ne koči konzervatorskim zahtjevima i uvjetima koji nemaju smisla ( primjerice uklanjanje dimnjaka koji nije u funkciji a konzervatori kažu da ga treba zadržati – kao da je bitan jer će drastično promijeniti vizuru grada ). Diljem Europe imamo predivnih primjera obnove i očuvanja starih gradskih jezgri. Na nama je da to sve implementiramo bez fige u džepu, a na kraju krajeva imamo i vlastito iskustvo i stručnjake kojima se treba stvoriti kvalitetan temelj za sinergijski rad.
Treba li mijenjati i razinu ovlasti predstavnika stanara? Možemo li poboljšati model upravljanja?
Nakon potresa osluškujem priče ljudi koji žive u zgradama i ukazuju na probleme s kojima se susreću u suživotu s drugim ljudima. Rijetki su i sretni oni kod kojih u zgradi sve štima.
Od svih priča o problemima najviše prigovora se odnosi, osim na konzervatore, na predstavnike stanara od kojih su se posebno izdvojile dvije skupine.
Nestručni predstavnici stanara koji provode svoju samovolju vjerojatno misleći da je predstavnik stanara državnička funkcija koja omogućuje totalitarističku vladavinu za maženje vlastitog ega. S ostalim stanarima su u lošoj komunikaciji upravo iz razloga jer su umislili da su jedino njihove odluke ispravne i provedive. Saniraju samo ono što je nužno premda se pričuva redovno plaća i ako postoji potreba za nekim većim sanacijama s njima se stanari nikako ne mogu dogovoriti. I nitko im ništa ne može. Osim potresa.
Aktivni predstavnici stanara s druge strane, žele nešto napraviti, imaju odličan odnos s upraviteljem zgrade i slušaju savjete, a dobili su susjede s kojima se nemoguće dogovoriti za bilo kakvo ulaganje i sanaciju jer svi su ”stručnjaci”, ne plaćaju pričuvu, ne čiste zajednički dio zgrade, odbijaju bilo kakav razgovor i još mnogo primjera otvorenog odbijanja suradnje. I njima nitko ništa ne može. Naravno, osim potresa.
U našem slučaju moramo primijeniti bolje, provjerene modele upravljanja održavanjem zgrada od ovih koje trenutačno imamo i pokazati više poštovanja i odgovornosti prema prostoru u kojem živimo.
Hoće li nakon ovog potresa koji je devastirao gradsku jezgru doći i do potresa u službama koje bi trebale voditi brigu o tome da se ovako nešto više ne ponovi, pokazati će vrijeme.
Ili novi potres.
Mirjana Vidović