Priča o jednom prstenu ili kako je sve dobilo drugačiji smisao

0

Prsten. Taj magični krug o kojem nam pričaju bajke i zavaravaju nas time da prsten znači ljubav. Da moraš dobiti prsten da bi bila nečija i da bi taj netko bio tvoj… Koliko se laži samo krije iza fame o prstenu. S pozicije tih krivih uvjerenja vuku se loši potezi, manipulira se osjećajima i situacija na kraju ne završi dobro. Nekako, samo od sebe nameće mi se pitanje da li osoba sklona manipuliranju u partnerskim odnosima može jednako tako manipulirati i u prijateljskim odnosima? Ali ovog trena na stranu s oprezom , vratiti ću se prstenu i priči koja se dogodila sasvim spontano , priči o jednom sasvim drugačijem prstenu, o jednoj gesti koja zauvijek ostaje upisana u mom sjećanju i lijepim uspomenama.
Tih sunčanih listopadskih dana prošle godine put me nanio u Nuremberg na sajam. I kako to već biva, na takvim putovanjima uvijek upoznam nekoga s kim kliknem na prvu kao da se poznajemo cijeli život. Tako upoznah i Pravitu, sitnu Indijku s kojom sam u druženju i razgovorima provela dva dana koja da su imala 48 sati bila bi nam prekratka. Pričale smo o svemu, o poslu , o obitelji , o djeci , o običajima.
Pravi živi u Bombaju, pametna je i elokventna žena kojoj se ne ostaje u Indiji, sa svojom obitelji želi u Kanadu, u Montreal , gdje jedan sin već studira. Bila sam u Kanadi dva puta i pokušala joj prenijeti svoja iskustva i pričala joj o vlastitoj želji da ranih ’90-ih odselim iz Hrvatske ali i o životnim okolnostima koje su ipak odredile da ostanem. Čim je čula da sam iz Hrvatske rekla mi je da je njen suprug upravo na Plitvičkim jezerima. Zamolila me da ju povežem s ing. Nikolom Bašićem , autorom Morskih orgulja u Zadru. Rečeno – učinjeno. Pravi je dobila adresu elektroničke pošte ing.Bašića.
Drugog dana našeg boravka u Nurembergu nakon povratka u hotel i zajedničke kave dala sam joj mali poklon za sjećanje – privjesak i olovku kojom se može tipkati po zaslonu mobitela. Bila je presretna jer, po njenim riječima, takvih olovaka u Indiji nema. Još smo malo pričale i došlo je vrijeme rastanka. Izašle smo na ulicu i pozdravile se kada je Pravi sa svog prsta skinula prsten i poklonila mi ga . ”Now , we are engaged!”,rekla je uz smijeh. Iznenađena njenom gestom, libila sam se uzeti taj prsten ali Pravi je rekla da će se uvrijediti jer je u protekla dva dana dobila još jednu sestru i da su vrata njenog doma za mene uvijek otvorena. Jednako tako je i s moje strane. S Pravi se ”čujem” svako malo , put u Kanadu je još na ”stand by” ali radi na novim projektima.
Svatko tko je u svom životu zadovoljan s onim što trenutno ima , tko je svjestan da svaka situacija u koju smo stavljeni nosi na sebi natpis ”život” i da se oko stvari koje ne možemo mijenjati ne valja sekirati – sretan je čovjek. Jedina osoba na svijetu koju možemo mijenjati smo mi sami, sve počinje od nas i kako dajemo tako i dobijemo nazad. Ako je to figa u džepu – figa će nas i dočekati kao nagrada.
Fotografija: Element5 Digital