Ne volim snijeg. Ni zimu. Dijete sam zadnjeg proljetnog mjeseca i obožavam toplinu. Tad ne moram na sebe navući 4-5 slojeva odjeće da bi mi i dalje bilo hladno. Jedino zbog čega mi je zima OK je što nema dosadnih buba s kojima se isto baš ne volim (iako, u ovu novu godinu sam ušla užderana od nekog neidentificiranog insekta čiji ubodi su toliko luđački svrbili da sam morala piti antihistaminik, da, da – sheer luck).
Sjećam se zima svog djetinjstva u kojima sam, u stvari, uživala. Kad je zapadalo, ralica je kod nas na brdo znala doći nakon 2-3 dana pa smo se mogli sanjkati po cesti. Jedva smo čekali da padne snijeg i onda bi grabili sanjke i nakon najmanje četiri sata provedenih na snijegu dolazili kući mokri i umorni ali sretni. Snijeg je bio dobar izgovor u slučaju kašnjenja u školu jer sam radije hodala kroz netaknutu zimsku bajku nego stizala na prvi sat u školu. Sve je bilo opravdano, i satovi i uživanje u pogledu.
Sjećanje me ovih dana vratilo na kraj studenog 1993. godine kada se moj prvorođeni već navikao spavati cijelu noć. Meteorolozi su danima unaprijed najavljivali snijeg i u meni se rodila dječja nestrpljivost, otprilike kad već u siječnju očekuješ Djeda Mraza. Želim snijeg! Ja koja snijeg ne podnosim. Te večeri, unatoč najavama obilnih oborina do odlaska u krevet nije pala ni pahulja a moji ukućani nisu imali razumijevanja za mene i moju nestrpljivost. Bila sam baš razočarana. Poljubih maleno lice, ušuškah ga i legoh spavati.
Oko 2 ujutro nešto me je prenulo iz sna, pogledah kroz prozor a vani ono čudesno svjetlo koje je prisutno samo kada snijeg pada, divota prekrasnosti, idila i svi oni divni nazivi prošli su tog trena kroz moj um…
Sve tiho i netaknuto, tišina takva da čuješ pahulje kako se nježno smještaju jedna uz drugu tvoreći najbjeliji pokrivač. Tiho sam se išuljala iz sobe, obukla hlače preko pidžame i na sebe navukla svoju najdeblju zimsku jaknu jer ipak je vani – snijeg. Izašla sam iz kuće i okrenula lice nebu iz kojeg su, kao iz probušenog jastuka perje, lepršale pahuljice. Gusto, jedna za drugom topile su se na mom licu. Božanstven osjećaj! Krenula sam niz ulicu kroz ružičasto svjetlo osluškujući ples pahulja dok su jedna kraj druge nježno lijegale na tlo. Naselje je spavalo, nigdje nikoga osim mene i mojih koraka u snijegu. U toj noći bila sam jedini gledatelj prelijepe predstave. Romantika je izvirala iz svakog kutka i taj neopisiv osjećaj ushićenja koji me obuzeo nije se više nikada ponovio. Hodala sam tako neko vrijeme ostavljajući svoj pečat na čistim stranicama kojih ujutro više nije bilo. Osmijeh još danima nije silazio s mog lica.
Baš bih da ponovo padne snijeg…iako ga ne volim.
Mirjana Vidović