Susret s graničnom policijom
Krenusmo tog jutra nas tri Gracije put Žumberka. Jutro sivo, magleno nije obećavalo ništa pametno osim kiše. Na usponu prema Eko-centru Budinjak propustile smo crvenu Škodu Octaviju da bi mogle u miru uživati u pogledu. Vozile smo se još nekih kilometar iza Škode kad op! kroz prozor iskoči famozna policijska zaustavna oznaka na bijelom štapu u narodu znana kao ”lizalica”. Stanem i dok je policajac prilazio razmišljam:” OK, svi vezani, prednje svjetlo mi ne radi, nisam vozila prebrzo iako i za presporu vožnju mogu rebnut kaznu al’ po ovoj cesti ne možeš voziti brzo, ne bi trebalo biti problema…”
”Dobar dan”, kaže on.”Dobar dan”, sve tri uglas. (valjda se sinkroniziranost računa)
”Malo ste nam nepoznati. Kuda ste krenule?’ ‘, pita on naginjući se kroz otvoren prozor u auto.(”Pa kad smo već kod poznavanja niste ni Vi meni baš strašno poznati”, vrte mi se misli u glavi.)
”Idemo na Budinjak, kuhati po starinski.”, ipak pristojno odgovaram jer povezavši njegovo naginjanje na stražnju klupu, zatamnjena stakla na mom autu i švercere migrantima ne bi bilo u redu odgovoriti drugačije.
”Aaaa, tako.Znate gdje je?”
”Da, naravno da znamo, bile smo već gore.” (Jedna jedina cesta postoji s ove strane koja vodi do Budinjaka.)
”U redu, sretno!”, reče on i vrati se u Škodu. Nestali su za 60 sekundi. Moderni neki policajci.
Eko-centar Budinjak
Stigle smo na Budinjak i komentirajući s prijateljima doznale da su to bili granični policajci koji patroliraju radi šverca migranata. Sljedeći puta ćemo se upoznati s njima tako da više ne budemo nepoznati jedni drugima.
U Parku prirode Žumberak rade vrijedni mladi ljudi i sve što je bilo potrebno za radionice dočekalo nas je spremno. No, prije samih radionica krenuli smo u dvosatnu šetnju Stazom kneževa dugačkom nešto više od 4 km kojom nas je proveo voditelj edukacije Igor Miličević pričajući nam o bogatoj povijesti arheološkog nalazišta Budinjak. Staza prolazi kraj tumula – grobnih humaka iz željeznog doba starih gotovo 3000 godina a kojih je pronađeno 141 . Najveći od njih je Knežev tumul gdje su uz tijelo kneza pronađena vojna obilježja – koplje u ruci, kaciga na prsima i ukrasna oprema za konja. Kaciga je tipa ”Budinjak” – jedinstvena u svijetu i svaka sljedeća koja se otkrije u Europi imati će naziv ”Budinjak”. Uskoro se očekuje završetak radova na rekonstrukciji kneževog tumula koji će biti otvoren za posjetitelje.
Čuli smo o još jednoj zanimljivosti na području Budinjaka – grkokatolička crkva posvećena Sv.Petki, nažalost je srušena a imala je jedinstven oblik četverolista kakav u Hrvatskoj nije imala niti jedna crkva a u Europi postoji tek nekoliko njih.
Putem smo također saznali da su za život žumberačkih sela lokve bile jako važne ali danas ih je sve manje jer nema stanovništva koje bi brinulo o tome da ne zarastu. Šteta za floru i faunu je nemjerljiva jer u žumberačkim lokvama uz mnoštvo zanimljivih bića izdvaja se vodenjak. Mužjak se za svadbeni ples u proljeće kiti živahnim bojama i može ga se vidjeti ako se strpljivo čeka uz lokvu. Nakon budinjačke lokve sklizavom stazom krenuli smo put gradine i zaustavili se na šumskoj cesti gdje se magla spustila tako nisko da je krajolik sablasno podsjetio na Mordor.
Krenuvši prema gradini stali smo na pola puta kraj podzemne špilje s dva ulaza zvane Židovska kuća za koju se pretpostavlja da je služila kao sklonište od napadača. Put nas je dalje vodio kroz predio obrastao ciklamama do mjesta gdje je na vrhu brijega strateški bilo smješteno Budinjačko naselje ( gradina Židovske kuće ). Naselje je s triju strana bilo okruženo prirodnim strminama a prema Budinjačkom polju s pristupačnije strane bilo opasano zemljanim bedemima u tri reda. Ostaci tih bedema vidljivi su i danas.
Spustivši se na cestu krenuli smo prema Brateljima, selu koje su naselili pripadnici keltskog plemena Latobika sredinom I.stoljeća poslije Krista. Točno mjesto na kojemu je bilo njihovo naselje do danas je nepoznato baš kao i sudbina stanovnika koja ih je zadesila u drugoj polovici II.stoljeća poslije Krista. Pronađeni su samo grobovi u koje su polagali keramičke urne s pepelom tijela svojih pokojnika.
Završivši ovo malo ali bogato povijesno putovanje vratili smo se u Eko-centar Budinjak gdje nas je čekalo puno posla. Nakon predstavljanja voditelja radionica mogli smo birati kojoj radionici ćemo se priključiti. Na izbor su bile rimska, srednjovjekovna, pretpovijesna i tradicionalna žumberačka. Nas dvije priključile smo se rimskoj a naša prijateljica pretpovijesnoj. Iznenadilo me korištenje velikog broja začina koje i danas poznajemo: korijandar, crni sljez, miloduh, kim, papar, čubar, rutvica, peršin. Kobasice smo radili uz dodatak liquamena, tekućine koja se dobiva iskuhavanjem ribe u puno soli i začina. Za punjenje datulja koristili smo pinjole, orahe i crni papar.
U rimskoj radionici kuhali smo varivo od napuhača (oni koji imaju problema s grahoricama znaju o čemu pričam): leće, slanutka, ječma i graška u koje smo dodali sjeckani komorač, poriluk i blitvu. Uz to služili smo kuhanu šunku koju smo kuhali sa suhim smokvama.
Dok se to sve kuhalo pripremali smo meso za kobasice. Meso smo morali sitno nasjeckati i kada smo to dovršili začinili smo ga kombinacijom začina istucanih u mužaru i liquamena, nadjenuli ih i ispekli. Kako bi svi kušali mjera za kobasice je bila ona starohrvatska od 20 cm. Kobasice smo pekli na roštilju i premda dobre teksture okus mi se nije svidio jer meso i okus ribe meni su nespojivi.
Kao desert poslužili smo datulje punjene orasima, paprom i pinjolima koje smo umakali u med i mogu ustvrditi da su one s paprom maestralno otkriće te će u mom domu biti redovito konzumirane.
U pretpovijesnoj radionici kuhali su izvrstan bob s dodatkom medvjeđeg luka ili srijemuša. Vrlo neobična i smjela kombinacija koja nam se jako svidjela. Pastrvu i janjetinu pečenu u glini nismo uspjeli probati jer su stigle prekasno kad smo već bile site.
U tradicionalnoj žumberačkoj radionici kuhali su žgance te kiselo zelje s mesom. S obzirom da je piletina u srednjovjekovnoj radionici izgledala jako primamljivo uglazbile smo žgance s predivnim saftom od verjuicea i komadima piletine. Ujedno smo u srednjovjekovnoj radionici kušale odličan desert nucatto (narodski lješnjaka,oraha i meda s dodacima) i začinjeno vino hypocras- ljut napitak na bazi vina s dodatkom cimeta, đumbira i klinčića.
Uz puno smijeha i konzumaciju dostupnih napitaka – piva i vina – u našoj radionici od noža stradao je samo jedan prst – štošta novog smo naučile i dogovorile se da ćemo opet doći kuhati i jesti kaj su jeli naši prastari. Vidimo se dogodine!
Fotografije:Anja Klanfar
