Massimo mi se urezao u pamćenje još iz Dorian Greya. Osebujan glas i izvedba ”Stranca u noći” uvijek me vraćaju u te nevine godine kad je sve bilo tako jednostavno.
Massimo odavna nije stranac, jer njegove pjesme vežu dušu za njegovu osobnost. Pogotovo zato jer oboje pripadamo osebujnom znaku Blizanaca. Dva lica jedne medalje. Detaljisti, perfekcionisti, a s druge strane u strahu od tog detaljizma i perfekcionizma. Sam je rekao, prije početka koncerta, da ima ogromnu tremu. Sasvim ga razumijem. Puna Arena ljudi koji od tebe očekuju savršenstvo izvedbe i savršenstvo emocije.
Nisam bila tamo. Massimo je meni lik za bajkovite dvorce, male perivoje, zrinjevački Paviljon i kazališta. Tu mogu osjetiti njegovu energiju, njegovu emociju, njegovu magiju. Jer zaista je magično to kako izvodi Krug u žitu, Indiju, Iz jednog pogleda, Dodirni me slučajno, Suze nam stale na put, Tišinu, Mali krug velikih ljudi i jednu tercetnu, Odjednom ti, koju su upravo savršeno obogatile ”Meritas” svojim zvučnim glasovima.
Gledajući live videe na društvenim mrežama vidjela sam da ljudi uživaju i potpuno su predani trenutku izvedbe. I sigurna sam da je bio koncert za pamćenje, kako njima tako i Massimu.
No kao što sam rekla, pratit ću Massima kad bude na manjim prostorima, da mogu biti bliže i uživo uhvatiti djelić emocije na njegovom licu jer ljudi jesu ono što nose u sebi. a Massimo nosi puno toga lijepog u svojoj duši. To se vidi, to se osjeti, to je emocija. Opijajuća i stvarna.
Zato Massima želim slušati u kazalištu, u perivoju, u Paviljonu, na livadi iza HRT-a dok pjeva Sinatru, u Lisinskom… Zbog toga sam na ovaj koncert poslala nekog tko nam je podario predivne, moćne fotografije Massimovih emocija. Uživam gledajući ih iako nisam bila na koncertu. Uživam u emociji. Mog malog Kruga velikih ljudi.
Fotografije: Marko Pletikosa
Mirjana Vidović
