“Volim putovati, ali ne volim zračne luke”, rekla je jednom Ella Dvornik. I u potpunosti se slažem s njom. Jurnjava i stres oko presjedanja iz zrakoplova u zrakoplov zaista je loš početak i završetak putovanja.
Moje putovanje iz Stockholma 2018. godine je niz smiješnih i stresnih situacija u kojima sam se smijala samoj sebi. Naglas. I uspjela nasmijati inače vrlo poslovnu gospođu na check-inu u frankfurtskoj zračnoj luci. No, u nekoliko navrata, bila sam i na rubu suza.
Nakon tri krasna, vruća sunčana dana u Stockholmu (zadivljujuće je spojiti vruće i sunčano sa Stockholmom ali…klimatske promjene ) bilo je vrijeme da krenem na put. I tako, vozeći se s kolegama novinarima do Arlande (zračna luka u Stockholmu), prekaljena putnica u meni nije se mogla oteti dojmu da će ovo biti putovanje za pamćenje. Iako sam ju uporno pokušavala ušutkati i ne slušati taj njen glas koji je šaptao: ”Nešto neće biti OK. Danas ćeš se naputovati.”
Ni kod njih nije sve savršeno
Stigavši na Arlandu, na informacijama sam zamolila da me upute do servisa za omatanje kofera koji je desetkovan pri dolasku u Stockholm. Nakon polusatnog traženja servisa utvrdila sam da isti ne postoji već dvije godine te sam se vratila na informacije da to podijelim s njima onako, čisto da imaju ispravnu informaciju ako bi netko drugi opet pitao (začuđeni pogled djelatnice sve mi je rekao). Ipak, oblijepile smo kofer ljepljivom trakom sa znakom stockholmske zračne luke. Unikatni kofer koji će biti lako raspoznati bio je spreman za putovanje. Kasnije će se ispostaviti da možda bolje da i nije bilo tako unikatno.
Prvo kašnjenje zrakoplova
Prošla sam pored kilometarskog reda i nadobudno krenula prema redu u kojem je bilo nekoliko ljudi jer putovanje mora biti opušteno. Naravno, vratili su me u onaj kilometarski red i u dodatnih 45 minuta čekanja. Zašto bi bilo jednostavno???
Konačno, došla sam na red, predala kofer i kroz duty free zonu uputila se prema izlazu. Imala sam još 45 minuta vremena do zakazanog polijetanja. OK, stignem još kupiti nešto slatkiša i taman stići na avion. I tako obavim kupnju, dođem do izlaza i sjednem čekati na poziv za ukrcaj.
Još dvadesetak minuta… čekaj, dvadesetak minuta, pa obično se ukrcavamo pola sata prije… Hmmm, displej kaže: delay – kasnimo.
Razlog, stjuardesa nam nonšalantno objašnjava da je kapetan još u zraku – upravlja drugim zrakoplovom koji iz Helsinkija kasni sat vremena… U zraku??? Kapetan??? Ovo nije normalno. Ipak će ovo biti putovanje s iznenađenjima…neugodnim.
U glavi računam… ako krenemo s tim satom kašnjenja, taman ću stići presjesti u Frankfurtu ako se malo požurim. Ok, ovo čekanje sad iziskuje nekakav sendvič i sok jer nisam ništa ručala. Može, ima – 120 kuna. Sendvič koji bi u normalnim okolnostima koštao najviše 25 kuna. Ali, ovo su nenormalne okolnosti tj. okolnosti zračne luke gdje sve po defaultu mora biti jako skupo.
Nakon sat vremena, ukrcali su nas u zrakoplov i čekamo kapetana koji je upravo sletio i uletio k nama. Polijećemo nakon sat i trideset minuta kašnjenja. Hajde, umirujem samu sebe, malo trčanja po frankfurtskoj zračnoj luci neće ti biti naodmet, ionako si zadnja tri dana dosta sjedila. U avionu SAS-a stjuard i stjuardesa u ranim šezdesetim dijelili su kavu ili čaj. Nisu nikog polili, ako vas to zanima. Meni su ostali u živom sjećanju jer su mi razbili neke predrasude.
U Frankfurt stižemo nešto prije 17,30, a moj zrakoplov polijeće za 30 minuta. Trčati ne mogu, neuspješno se borim s išijasom već mjesec i pol, boli me noga i šepam, ali kaj je tu je – do famoznog B47 stižem u roku od 20 minuta, ali prekasno jer zrakoplov je već zatvoren…
”Čekajte malo, a stil Jamesa Bonda gdje u zadnjoj minuti ukliže u avion – to ništa, samo na filmovima?”, upitam službenicu na check-inu… ”Haha, nasmije se ona, bili ste jako brzi, vidi se da često putujete, ali nažalost ne mogu Vas pustiti a u ovom slučaju će i Vaš kofer ići s Vama”. ”Eh sad, ne putujem baš toliko često koliko bih htjela , ali mogu reći da dobro poznajem frankfurtsku zračnu luku. Od priče s koferima se zasad, tek blago ježim”. ”Kako god, ostajete još malo ovdje”, kaže ona i pruža mi novi boarding pass i kaže: ”Izlaz za sada ostaje isti, zrakoplov ukrcavamo u 20:15, let imate u 20:45. I hvala Vam što ste tako veseli i dobro raspoloženi. Baš ste me nasmijali.”
”Hvala i Vama”, kažem i krenem prema čekaonici.
10 komada 7 Eura
Hajde dobro, nije dva sata čekanja neki problem, idem na toalet pa po neko štivo i vrijeme će brzo proći. U toaletu saznam ženinu najveću noćnu moru koja se može dogoditi na putovanju ( osim kad ti se klinac ispovraća u krilo i po tebi )… AAAAA! Gdje u zračnoj luci kupiti higijenske potrepštine??? GDJE??? U WC-u nema…Grrrr! Red alert! Damsel in distress!
Vrtim film i ne mogu ništa odvrtjeti… Djutić, hajde da pitam žene… Na moje pitanje gdje kupiti, odgovor je bio pogled pun nevjerice s jedno dva – tri sportska koluta očima od kojih mi se zavrtjelo, jer one prodaju skupe parfeme i fina pića, higijenske potrepštine su ispod nivoa jednog djutića. OK, idemo dalje, ostavih ih takve kolutave u čudu. Sjetim se velikog kioska-knjižare u kojem se može kupiti kojekakva štampa i knjige, nešto kao naš Tisak. Uđem, radi žena, dooobro to je prednost, ona će znati što mi treba. Imam, želiš ovo ili ono? Ovo. 7 Eura. 10 komada 7 Eura. Točnije 6,90. Besramno skupo ali spas, dala bih i 20 Eura u ovoj situaciji, a sada znam da se u ovoj situaciji više neću naći jer tko normalan daje 7 Eura za nešto što baciš. Doma me koštaju 20 kuna. I bili su mi u koferu. Nikada u životu nisam se osjetila tako plavušasto kao tada. Shame on me!
Drugo kašnjenje zrakoplova
Istraživački pothvat po zračnoj luci oduzeo mi je dobrih sat vremena pa sam sva sretna pola sata prije zakazanog ukrcavanja krenula prema B47. Displej kaže B55. B55??? Aaaaaaa, boli me noga, ne mogu više hodati, želim u zrakoplov i želim leći u svoj krevet i ispružiti se.
Gdje je B55??? U prizemlju… Super, znači ukrcavamo se u buseve… Na displeju izlaza B55 stoji: delay… Opet. Hoću li danas stići doma??? Ukrcavanje pomaknuto za 21:15, planirani polazak 21:45. Punih sat vremena kasnije. Čekaonica krcata. Lako za krcatost, al’ osjeća se miris Balkana. Doslovno. Naši ljudi se ne peru ni u bijelom svijetu. Shame on you people!
Konačno nas ukrcavaju u buseve uz ispriku svakom putniku. Nakrcani kao sardine, busom jurimo do zrakoplova CA. Kako je krenuo, mislila sam da će do Zagreba potegnuti obzirom na brzinu kojom nas je vozio. Zetovci bi se posramili!
Do mene u zrakoplovu sjedi šutljiv lik što mi i odgovara, ne volim taj small talk s nepoznatim ljudima kad sam ovako umorna. Zrakoplov krcat do zadnjeg mjesta, sjedim u repu do prozora i gledam aerodromsko osoblje kako ukrcava kofere. Vidim i svoj unikatni kofer. Bolje da nisam vidjela.
Polijećemo. Kapetan nakon 45 minuta leta progovara, ispričava se radi kašnjenja, a ja brojim sate provedene u zračnim lukama i u zračnom prostoru. Danas 12 sati. Pola dana.
Liježem u svoj krevet sat vremena nakon ponoći.
Onaj glas s početka kaže: ”Rekla sam ti!”
Ništa nisam stigla odgovoriti. Moje putovanje konačno je sretno završilo. Ovaj puta.
