U Trebinje, smješteno ispod Leutara, ne dolazim često ali dolazim redovito iako tamo nemam ni rodbinu ni prijatelje. Savladavajući serpentine od Herceg Novog i probijajući se kroz gudure gdje je život opor i siv kao kamen kroz koji je cesta probijena, razmišljala sam hoću li pronaći ono radi čega putujem.
Spustivši se s brda u ravnicu, iako je bilo jako vruće otvorila sam oba prozora i udahnula miris bilja koje raste na okolnim livadama.
Očarala me lakoća postojanja u Trebinju i ljepota glavnog trga ispred kojeg ponosito stoji kip Petra Petrovića Njegoša. 
U debeloj, cjelodnevnoj hladovini možete se osvježiti i upiti dio atmosfere, a s druge strane možete kročiti nogom u carstvo boja, mirisa i okusa.
Tako sam i ja najprije posjetila trebinjsku tržnicu u nadi da ću pronaći gospođu Vesnu čiji sir iz mišine godinama kupujem. I samo njen. Ne znam koja je veza. ali prvi puta kad sam ugledala tu ženu znala sam da ću od nje kupovati. Dala mi je da probam taj sir u koji sam se instantno zaljubila. Slan, mekan savršeno se sljubljuje s čašom crvenog vina. No, gospođe Vesne nije bilo što me ražalostilo jer dobrota se pamti i svaki puta izgrlimo se i izljubimo kao najveći rod. No, na jednom štandu ugledah mali, plavi, prijenosni hladnjak na kojem je njenim rukopisom pisalo ”Sir iz mišine”. Zaustavim se i pitam koga tražim i pronađem:” Sir je njen, ali nje nema ”, ljubazno mi se obratila gospođa koja od sreće što sam ja iz Zagreba potegnula na trebinjsku tržnicu nije znala što bi mi sve ispričala. I tako, iz jednog malog, plavog, prenosivog hladnjaka natrpale smo sir u drugi isti takav. Uz sir dobih i češnjak, nek’ se nađe. Kratak pozdrav i odlepršala sam do auta ostaviti hladnjak.
Vratila sam se rashladiti ruku na fontani u vodi tako ledenoj da su mi se zglobovi ukočili. Tradicija gradnje i autohtonost gradske jezgre naglašene su s poštovanjem.
Mali gradovi još uvijek imaju svoju dušu koja se može opipati u gradskim parkovima i alejama stoljetnih stabala.
No u Trebinje, osim na tržnicu, došla sam posjetiti i Vinsku galeriju Vukoje. Djevojka u informativnom centru dala mi je kartu i brze upute kako stići do samih obronaka Leutara.
Radovan i Jagoda Vukoje rade jako dobar posao sudeći po impozantnosti zgrade u koju sam ušla. Sve je klimatizirano i postavljeno tako da se maksimalno ugodi gostu. Na ulasku u restoran, dočekao me Ognjen, vrlo profesionalan mladi konobar pred kojim je sjajna karijera. Sjela sam za svoj stol i naručila, kasnije će se ispostaviti, božanski pripremljenu hranu.
Na um mi je pala scena iz filma Jedi, moli, voli kad glavna junakinja, sama sjeda za stol i naručuje špagete Milanese, pije crveno vino i neopisivo gušta u svakom zalogaju. Tog trena samoj sebi bila sam ta junakinja. Bila sam opipljivo sretna zbog obavljenog posla, zbog načina na koji sam dočekana i života koji je promijenio smjer jednom poslovnom transakcijom. To je bila moja mala proslava. S terase Vinske galerije Vukoje puca pogled na njihovu vinariju i vinograde.
Da sam je drugačije zamislila , ne bi bilo bolje. Podmirivši svoj račun, jer tuđi rad treba cijeniti jednako kao i svoj, krenula sam do vinoteke i kupila 5 butelja za ljude koji u mom srcu imaju posebno mjesto.
Sretna i zadovoljna, na najljepši mogući način završila sam svoj jednodnevni izlet u Trebinje.
Mirjana Vidović
Foto: Mirjana Vidović uz pomoć Galaxy S22 Ultra
