Baraćeve špilje već se neko vrijeme nalaze na mojoj bucket listi. S prvim znacima proljeća počela sam razmišljati kako bi bilo dobro uputiti se u Liku i istražiti njene ljepote. U Rakovici sam bila davno ali pamtim pitom krajolik, vrijedne i gostoljubive ljude. Ovog proljeća, izlet u Baraćeve špilje bio je organiziran u sklopu press dana Women’s Days by Modni ALMAnah.
Špilje se nalaze oko sto trideset kilometara od Zagreba, u Novoj Kršlji, do koje, nakon skretanja u Rakovici, vijugavom cestom kroz netaknutu prirodu vozite oko 7 km.
Zaštićeno je to područje gdje zastaje dah u spoznaji da šuma, u koju ćemo se i mi uputiti, krije razne divlje zvijeri. Tri pješačke staze vode kroz Zaštićeni krajobraz Baraćevih špilja. Nazvane po vuku, risu i medvjedu, markirane su otiscima vučjih, risjih i medvjeđih šapa u narančastoj, plavoj i crvenoj boji. Različitih su duljina pa je tako vučja staza sa svojih 1,2 km najkraća, zatim slijedi risja od 3,1 km i najdulja, medvjeđa od 7,5 km. Da biste životinjama dali do znanja da ste ušli na njihov teritorij, preporuča se glasno kretanje i razgovor.
Piju li nam vuci sa izvora vodu?
Umorni od prethodnog izleta na kojem smo, osim u ljepotama prirode, uživali i u hodanju, okrijepili smo se ličkim specijalitetima koje su nam pripremili naši domaćini.
Za svoje istraživanje odabrali smo najkraću, vučju stazu, oblijepili se Mosquitan jastučićima za obranu od letećih zvijeri i pohod je mogao započeti. Rano je proljeće i okoliš je predivno zelen i isprepleten vijugavim potočićima. Na početku staze dočekuje nas izvor špilja Baraćevac, aktivni izvor u samom podnožju Baraćeve brine. Špilja je neistražena jer je najvećim dijelom potopljena i vidljivost je jako slaba pa predstavlja ekstremno težak speleološki objekt za istraživanje. Pored izvora prekrasna je jelova šuma a ispod krošanja jele prostire se tepih satkan od jelovih iglica. Nedostaje samo Crvenkapica s košaricom.
Prolazeći donjim dijelom staze, kroz nepregledno more mjedvjeđeg luka ( ne, ne smije se brati ), naišli smo na omanju jamu u kojoj je bilo nešto vode. Raznoliki tragovi oko jame svjedoci su noćnog života divljih zvijeri i s još većim poštovanjem krećemo se dalje kroz njihov dom.
Staza je kružna kao i ostale dvije i lagano se uspinjemo iznad samih Baraćevih špilja odakle puca pogled na samo izletište. Nakon tridesetak minuta hoda stigli smo na ishodište tj. kod info kućice gdje nas je dočakao Filip, naš vodič u Gornju Baraćevu špilju.
Majka Priroda veselo se poigrala
Unutar granica značajnog krajobraza Baraćeve špilje nalazi se za sada devet poznatih speleoloških objekata: Nova Baraćeva špilja, Izvor špilja Baraćevac, Gornja Baraćeva špilja, Donja Baraćeva špilja, Špilja s lijepim ulazom, Špilja u suhoj dolini, Suvaja, ali i Jovina pećina i Ponorac koje čine špiljski sustav.
Za posjetitelje je otvorena Gornja Baraćeva špilja a obilasci nemaju raspored nego se grupe formiraju dolaskom posjetitelja. Ukoliko dolazite s kućnim ljubimcem, za njega će se pobrinuti zaposlenici jer ljubimcima nije dozvoljen ulaz u špilju.
Prije ulaska u samu špilju naš vodič podijelio nam je kacige koje ne štite od šišmiša nego rade upravo ono za što su napravljene. Čuvaju glavu od udarca jer već na samom ulazu svi viši od 1,80 m moraju se sagnuti. Temperatura u špilji je stalna, devet stupnjeva i uz cipele koje se ne skližu, potrebna je slojevita odjeća.
Guano? Što je to?
Istraživanjem hibernacije šišmiša u Gornjoj i Donjoj Baraćevoj špilji potvrđena je hibernacija velikog i malog potkovnjaka u obje špilje, dok je u Donjoj Baraćevoj zabilježena i vrsta južni potkovnjak. Nekada je u špilji obitavala velika kolonija šišmiša koja je brojala oko tisuću jedinki. Danas ih sveukupno ima stotinjak. Mi smo naišli na jednog malog potkovnjaka, najmanjeg europskog šišmiša i ne remeteći mu san uslikali životinjicu ne veću od palca.
Na podu jedne od dvorana gdje je kolonija šišmiša najčešće boravila, zapazili smo veliki pravokutnik crne boje. Vodič nam je objasnio da je tu bila hrpa guana, najboljeg prirodnog gnojiva (prevedeno: šišmišev izmet) koji su morali maknuti da se može prolaziti. U špilji su pronađeni vrijedni arheološki ostaci a može se vidjeti i kostur špiljskog medvjeda.
Diveći se čipkastim rukotvorinama Majke Prirode, kroz 60 – minutnu šetnju stigli smo do kraja špilje gdje smo iskusili senzaciju gledanja u oči totalnom mraku. Doživljaj za pamćenje i sasvim sigurno mjesto na koje ću se opet vratiti.
Više informacija na linku.
Mirjana Vidović
